Koliko si puta sebi postavio cilj koji je izgledao dobro u tvojoj glavi, spreman/spremna da promijeniš sebe. Međutim, kada zapravo treba krenuti u realizaciju prvog koraka, onda shvatiš da nisi toliko jak/a koliko misliš. Genetika? Prima ti se sve što pojedeš? Nemaš vremena? Ili si zapravo jedna obična ljenčuga kojoj svaki izgovor dobro zvuči?
Za skrolanje po instagramu ili tik toku zapravo uvijek imaš vremena, uvijek pronađeš način da u sebe ubacuješ smeće od hrane, dok u auto sipaš samo najbolje gorivo.
Šta zapravo znači biti nehljebar prema vlastitom tijelu?
Biti nehljebar ne znači samo da nemaš pločice na stomaku ili da se zadišeš kad se penješ na treći sprat. To je onaj bezobrazan stav prema samom sebi gdje vlastito tijelo tretiraš kao usputnu stanicu, a očekuješ da te služi besprijekorno.
Kad ti baterija na telefonu padne na 15%, hvata te panika, prevrćeš kuću da nađeš punjač da slučajno ne ostaneš bez notifikacija.
A kad se ujutro probudiš slomljen, bez trunke energije i voljom za životom.. Šta radiš u tom trenutku? Sigurno praviš litar kafe i pušiš dvije kutije usputno, dok malom sinu ili bratu pametuješ kako su protein i kreatin smeće.
Očekuješ od svog organizma da trpi stres, nervozu, posao, nespavanje i lošu ishranu, a zauzvrat mu ne daješ apsolutno ništa. Ni pola sata poštenog znoja. Ni onaj najosnovniji napor da odeš na trening, zgrabiš šipku, odradiš zgibove i podsjetiš mišiće da su uopšte živi.
Zaboravljaš najvažniju stvar: tvoje tijelo ne propada zato što kalendar ide naprijed, propada zato što si ga prestao koristiti. Zapuštaš jedinu kuću iz koje nikad, ali baš nikad, ne možeš iseliti.
Nije problem što si umoran, problem su tvoji izgovori
Svi smo mi umorni. Umoran je onaj na baušteli, umoran je hirurg, a umoran si i ti od osam sati sjedenja ispred monitora. Ali hajde da se ne lažemo: taj tvoj “umor” u šest popodne najčešće nije fizički. To je mentalna letargija.
Tvoje tijelo zapravo vapi za akcijom i pokretom, ali tvoj mozak bira liniju manjeg otpora i servira ti taj najjeftiniji izgovor. Lako je reći “ne mogu danas, slomljen sam” i svaliti se na kauč pa gledati kako Esmeralda pati za svojim švalerom.
Trening nije tu da te dokrajči, nego da te probudi. Onog trenutka kad probiješ tu mentalnu blokadu i kreneš se znojiti, shvatiš da si cijelo vrijeme imao energije – samo nisi imao petlje da kreneš.
Zašto nam je lakše kukati nego se oznojiti?
Živimo u vremenu gdje je kukanje postalo olimpijski sport u kojem se ne zna ko je na većem stepenu, da li “muškarci” ili žene. “Joj, pada kiša, ne mogu do teretane”, “Joj, šef me nervira, pao mi je šećer”, “Zateže me nešto u ramenu otkad sam loše spavao na onom novom jastuku”.
Kukamo jer nam je mrsko vezati pertle, dok ljudi oko nas vode stvarne životne bitke, dok se jedan narod bori kako da smrša, drugi se bori da ne umre od gladi. Neko upravo sada radi duplu smjenu pod vedrim nebom da bi prehranio porodicu, neko se bori sa bolešću, a tebi je najveća životna nepravda što teretana nema parking tačno ispred ulaza? Razmisli malo ko tu zapravo ima problem. Tvoj jedini stvarni problem je što ti si nezahvalno smeće.
Moja perspektiva: Trening kao najbolji lijek za nehljebare
Znaš zašto ja stalno tražim nove trke i ganjam izazove za koje nisam ni siguran da ih mogu završiti? Jer te to probudi iz kome. Kad se prijaviš na nešto što te plaši, nema više nazad. Nema ležanja. Trening prestaje biti opcija i postaje obaveza. I to je ono što ti treba. Kad staneš na startnu liniju ili ispred šipke za mrtvo dizanje, shvatiš da je svaki onaj trening kad ti se “nije dalo” zapravo gradio tvoj karakter, a tek onda mišiće. Trening te uči da ne odustaješ kad postane neugodno, a to je lekcija koja ti treba za svaki drugi problem u životu.
Kako da se pokreneš danas?
Zaboravi motivaciju, treba ti disciplina. Koga boli briga da li ti se danas trenira? Ako čekaš da ti dođe volja, sjedit ćeš na tom kauču do kraja života. Disciplina je kad ustaneš, obučeš se i odradiš posao iako bi najradije prespavao dan. Nema tu nikakve filozofije, pregovaranja sa samim sobom ni emocija. Samo odradi.
Prati brojke, osjećaj te laže
Zaboravi na onu priču “osjećam da sam danas dobro odradio”. Šta to uopšte znači? Koliko si tačno digao? Koliko si pretrčao? Tvoj osjećaj te debelo laže, papir ne. Kad crno na bijelo vidiš da mjesec dana nisi pomakao kilažu na mrtvom dizanju, shvatiš da zapravo zabušavaš. Zapiši svaki trening i prestani mazati sebi oči.
Pravilo 10 minuta
Najgore je izaći iz kuće. Zato prestani razmišljati o teškom treningu i reci sebi jasno: “Idem odraditi samo 10 minuta. Ako mi i tad bude mrsko, vraćam se kući.” Caka je što se niko nikada nije vratio. Čim padne prva kap znoja, mozak prestane pametovati i odradiš sve do kraja. Samo preguraj taj izlazak kroz vrata.
